Blog-stranica zauzetih vjernika i studenata župe Gospe od Pojišana o aktualnim pitanjima života kršćanina u društvu.
(svoje radove šaljite na mail: gospa.od.pojisana.st@kapucini.hr)
"Bože, daj zdravlja!"
piše: Anamarija Vrgoč
U sparnom gradu, na dugačkim cestama koračaju noge istrošenih ljudi željnih malo odmora i bezbrižnosti. Od ranog jutra starci čekaju autobus i čakulaju "ča ima novoga i šta se prominilo od jučera". A ono šta se ne more izbjeći jest rečenica: ''Daj Bože zdravlja, a za sve ostalo je lako''. Sve bi bilo dobro kad bi ostalo samo na ovome, međutim ono što je posrijedi jest da bi mnogi rado iskoristili ovaj svakidašnji klišej otuđenih staraca u komercijalne svrhe i obogatili se želji ljudi za zdravim i dugačkim životom, opterećenim sa što manje životnih problema.. Čovjek je, istina, tjelesno biće, ukupnost atoma i molekula, ali nije samo to, u njemu postoji nešto što na čudesan način povezuje sve atome u smislenu cjelinu i čini da taj isti smisao može prebaciti u svaku poru svoga života. Riječ je, dakako, o duhu. Čovjek je ujedno i ''duhovno'' biće. Kaže se obično da je u zdravom tijelu zdrav duh, ali ako obrnemo logiku onda izlazi da je u zdravom duhu i tijelo zdravo. Ova logika bi imala više smisla jer je duh, kao nešto svršno, mnogo šira stvarnost od tijela.
Što su sve spremni ljudi učiniti radi svoga zdravlja otkrivaju statistički podaci koji kažu da tisuće i tisuće ljudi traži pomoć od bioenergetičara, joge i ostalih new age trikova. Je li posrijedi odličan marketinški trik ili što već? Zbog čega toliki ljudi duboko vjeruju da je ono što čine ujedno i ispravno.
Izgleda da ono za čim ljudi najviše žude jest malo ''duhovnog'' mira, dobro zdravlje i život bez problema. Malo ''duhovnog'' mira pronaći će na seansama svake vrste, dobro zdravlje spavajući na skupim madracima ispunjenih magičnom kombinacijom kristala, a život bez problema tako da se rastave od muža (žene) i naprosto brutalno ignoriraju sve ljude iz života koji bi im predstavljali ikakvu smetnju. Zbilja nije teško zaključiti da je najblaža riječ za nekoga tko se nalazi u ovakvome stanju, pakao, duboko frustriran zbog duhovnog ispražnjenja, psihičke i fizičke nestabilnosti te zbog narušenih društvenih odnosa. I dok mi i dalje kupujemo skupe madrace, ležeći na kristalima, nadajući se da se upravo zbog takve kombinacije kristala koja se nalazi ispod nas, nećemo ujutro posvađati s mužem, netko je svoju kasu dobro napunio i osmjehnuo se u svom novom autu. Razumnom čovjeku ni na kraj pameti ne bi bilo da uzrok svojih egzistencijalnih problema nalazi u lošem spavanju ili u zračenju podzemnih voda. Loš san je povezan sa onim što nosimo unutra i to unutra treba riješiti da bismo se dobro naspavali. Ispit koji nas muči i zbog kojega ne možemo zaspati do kasno u noć je problem koji nestaje kad ga se riješi. Nema tog kristala koji će položiti ispit umjesto mene i riješiti moje nervne probleme. Ponekad noć treba i probdjeti i u njoj možemo koješta mudro učiniti: oprati suđe ili napisati zanimljivu priču. 
Zdravlje je mnogima idol i zato se rađe vjeruje mađioničarima nego doktorima medicine, pravim liječnicima. Mađioničari nude rješenja koja ljudi žele čuti i skupo ih naplaćuju, rijetke su iznimke koje rade volonterski, a liječnik je realan – on kaže kako stvari stoje i eventualno te uputi da moliš Boga da promijeni stvar ako je njegova volja, jer njemu ipak ništa nije nemoguće. Mnogi bi se možda trebali osvrnuti na činjenicu da smo u 21. stoljeću i da je marketing moćna stvar koja utječe na nas, a da toga nismo ni svjesni i dok se hvalimo da ne peremo kosu sa šamponima koji se reklamiraju na televiziji odobravamo spavanje na madracima koji nude samoiscjeljenje i mir. Zaista je zaprepaštajuće čuti za iskustva onih koji su ležali na ovakvim obećavajućim samoiscjeliteljskim pomagalima – mnogi su imali glavobolje, povraćali su i osjećali se vrlo neuravnoteženo. Kome ovo sve zaista treba, zvuči kao dijeta sa posljedicom jo jo efekta, jednom riječju zar nam život nije dovoljno složen da bismo ga još dodatno komplicirali?!
Danas smo svi pod utjecajem jedne dobre reklame o zdravlju i zdravom životu, htjeli ili ne htjeli toliko smo bombandirani nekvalitetnom i skupom hranom te drugim proizvodima koji su dospjeli tko zna kako na naše blaženo tržište. Tako da smo se prisiljeni, stjecajem okolnosti, boriti za zdraviji život. No sve bi to bilo dobro da neki to nisu iskoristili da proguraju svoje proizvode i obogate se baš kao što se političari bogate za vrijeme rata. I onda što će ljudi nego nasjesti jer: ''u zdravome tijelu je zdrav duh''.
OSVRT NA IZJAVU KOMISIJE HBK IUSTITIA ET PAX O NETRPELJIVOSTI PREMA KATOLICIMA U REPUBLICI HRVATSKOJ
U izjavi Komisije kojom se izražava zabrinutost zbog sve učestalijeg i otvorenijeg iskazivanja netrpeljivosti i naslija prema katolicima u Republici Hrvatskoj još se, među ostalim, navodi kako treba prekinuti s praksom prozivanja i omalovažavanja katolika zbog njihove vjerske pripadnosti, načina života, vjerskih uvjerenja i učenja te se pozivaju državne institucije da ne budu pristrane i da budno paze na dostojanstvo i pravo katolika na življenje svoje vjere i izricanja svojih uvjerenja što im jamče hrvatski zakoni.
Možda je puka slučajnost da se izjava Komisije plasira dan uoči svetkovine Svetih Petra i Pavla, apostolskih prvaka, osoba koje su itekako osjetile netrpeljivost prema njihovim uvjerenjima u Kristovo uskrsnuće, pa svakome tko iole poznaje živote ovih dvaju svetaca iznesene tvrdnje o netrpeljivosti i nasilju ne ostavljaju neki poseban utisak. Ne samo zbog Svetog Petra i Pavla, već zbog svih onih koji su istinski živjeli svoju vjeru i dali svoj obol u izgradnji Crkve. Onih koji se u tu svrhu nisu libili dati sve što imaju; znanje, imanje, zdravlje ili čak svoj život.
U zemlji u kojoj se barem većina građana drži katolicima, u kojoj se boravak Svetog Oca prenosi na sve tri najveće televizijske kuće, u kojoj se slobodno može ići na Svetu Misu, procesije, hodočašća ili na drugi način izražavati pripadnost Katoličkoj Crkvi. a da istovremeno ne treba strepiti od batina, zatvaranja ili šikaniranja od strane neistomišljenika, u kojoj i njen predsjednik, iako agnostik, iskreno ističe duboko poštovanje prema kršćanskim korijenima, ipak se mora priznati da je izvan realiteta tvrdnja o netrpeljivosti i nasilju prema skupini kojoj pripadamo.
Ako ta tvrdnja nalazi uporište u činjenici što je jedna političarka sa istaknutim križem na prsima i voljom za obranom (ipak samo) tradicionalnih krčćanskih vrijednosti od pojedinih manjinskih skupina proglašena netolarantnom osobom ili pak u nešto nervoznijim medijskim istupima oponenata u svezi troškova oko posjeta Svetog Oca te rekacije Crkve na održavanje gay pridea, onda treba podsjetiti kako u Pakistanu, Kini, Iraku i još mnogim drugim zemljama biti katolik predstavlja "nošenje glave u torbi". U takvom ambijentu naša nezadovoljstva čine se benigna, što zapravo i jesu.
Uostalom, nije ni za očekivati da katolik živi u sredini i kojoj će mu svi zapljeskati njegovoj vjerskoj pripadnosti. Pa i sam Isus je rekao: "Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije nego vas. Kad bi ste i bili od ovog svijeta, svijet bi svoje ljubio; no budući da niste od ovoga svijeta nego sam vas ja izabrao iz svijeta, zbog toga vas svijet mrzi." (Iv15,18-19) Prema tome, dokle god katolikom vlada komoditet bilo kojeg oblika u poimanju njegove vjere, jednak je onome čija "prava" ugrožavaju njegova "prava".
U godinu obitelji s enciklikom Obiteljska zajednica – Familiaris consortio Ivana Pavla II.
piše: Anamarija Vrgoč Obitelj je u današnje vrijeme kao i druge ustanove, a možda i više od njih, pogođena mnogostrukim, dubokim i brzim promjenama društva i kulture. Ivan Pavao II. svjestan dragocjenosti braka i obitelji te suvremenih društvenih i kulturnih promjena koje su izvršile svojevrsni, a između ostalog i negativni, utjecaj na brak i obitelj, piše encikliku kojom želi dati jedan pastoralni i duhovni vid braka i obitelji u suvremenom svijetu.
Na početku prvog dijela enciklike FC susrećemo se s činjenicom nužnosti upoznavanja društvenih i kulturnih prilika naše povijesne epohe u kojima brak i obitelj zauzimaju svoje bitno mjesto. Crkva u svakoj povijesnoj epohi, pa tako i danas, da bi ispunila svoje služenje, mora upoznati današnje prilike u kojima se ostvaruje brak i obitelj, da bi mogla evangelizirajući, uvoditi u istinu sve ljude kako bi se oni izgrađujući čvrst kršćanski stav mogli oduprijeti krivoj katehezi koju nude oni koji ugrožavaju istinu i dostojanstvo ljudske osobe. Možemo reći da u suvremenom svijetu postoje obitelji koje njeguju kršćanske vrijednosti, dostojanstvo ljudske osobe, svijest o odgovornom i nesebičnom rađanju i odgoju djece, dok s druge strane postoje oni koji zbog okrenutosti prema samima sebi ruše mogućnost ostvarivanja Božjeg nauma u svojoj obitelji, te tako za posljedicu imamo brojne rastave i različite konflikte u obiteljima koji tragično završavaju. Grijeh je duboko prožeo strukture današnjeg svijeta, koji često priječi obitelj u njenom punom ostvarenju i ispunjavanju svojih osnovnih prava. U tom kontekstu Ivan Pavao II naglašava da se takvom jednom sustavu koji ne dopušta nikakvu mogućnost transcendencije osobe, moramo suprotstaviti obraćenjem uma i srca, idući za raspetim Kristom odričući se vlastite sebičnosti.
Božji naum o braku i obitelji
Bog, čija je najdublja bit ljubav,stvorio je čovjeka na svoju sliku i time utkao u njega njegov temeljni poziv ljubavi i zajedništva. Ljudska spolnost, kojom se muž i žena međusobno predaju zadire u ljudsku osobu kao takvu i u skladu s dostojanstvom ljudske osobe ona treba biti cjelovit dio ljubavi, bez pridržavanja za sebe. Ljubav muža i žene je slika i simbol Saveza koji povezuje Boga i njegov narod. Isus Krist objavljuje izvornu istinu o ženidbi, on je oslobodio čovjeka od ropstva grijeha i učinio ga sposobnom da živi upravo ono što je on živio – raspetu ljubav. Prema Božjem naumu ženidba je temelj šire zajednice obitelji, jer sama ustanova ženidbe i bračna ljubav usmjerene su k rađanju i odgoju djece u kojima oni nalaze svoju krunu. Dijete je živi odraz njihove ljubavi, trajni znak bračnog jedinstva. Kršćanska ženidba je prirodno mjesto na kojem se ostvaruje uklapanje ljudske osobe u veliku obitelj Crkve.
Zadaće kršćanske obitelji
Obitelj ima poslanje da postaje sve više zajednica ljubavi i života. Njezino nutarnje počelo, trajna snaga i konačni cilj takvog zadatka jest ljubav. Sakramentom ženidbe Duh Sveti pruža kršćanskim supružnicima dar novog zajedništva. Ta ženidba je nerazrješiva. Osnovna je zadaća Crkve da snažno potvrđuje nauku o nerazrješivosti ženidbe, napose onima koji, ucijepljeni u poganski mentalitet, misle da nije moguće za cijeli život vezati se s jednom osobom. Ženidba ima svoj temelj i snagu u Isusu Kristu. Sinoda je htjela osobitu pozornost posvetiti ženi, njezinim pravima i njenoj ulozi u obitelji i društvu. Bog, na najuzvišeniji način očituje dostojanstvo žene time što sam uzima ljudsko tijelo od Djevice Marije. Ona ima jednako dostojanstvo kao i muž u braku i obitelji. Stoga je potrebno da se javno prizna njezina majčinska i obiteljska uloga i u društvu, u javnim poslovima i svim drugim zanimanjima. Muškarac je također pozvan da živi svoju ulogu supruga i oca.
Prenošenje života je plod i znak bračne ljubavi. Polazeći od cjelovitog gledanja na čovjeka i na njegov poziv, koji nije samo prirodni i ovozemaljski već i nadnaravan i vječni, Pavao VI. je ustvrdio da se nauka Crkve temelji na neraskidivoj vezi između dvojakog smisla bračnog čina: smisla sjedinjenja i smisla rađanja. I zaključio je da valja isključiti kao zlo u sebi, u predviđanju bračnog čina, u toku njegova vršenja ili odvijanja njegovih prirodnih posljedica, svaki zahvat kojemu je svrha, ili put za svrhu, to da se onemogući rađanje novog života. Nadalje, kada bračni drugovi traže pomoć u kontracepciji manipuliraju i ponižavaju ljudsku spolnost, a s njime, svoju vlastitu osobu i osobu bračnog druga. Bračni drugovi su pozvani na svetost u braku koja se očituje kreposnim životom strpljivosti i askeze. Pozvani su postojano braniti svoju ljubav od sebičnosti i nasilnosti. U tom putu od neizmjerne važnosti je da prihvate encikliku Humane vitae kao istinu. Crkva govori o važnosti vjerskog odgoja djece. Posebno je naglašeno odgovorno roditeljstvo kojemu je temelj očinska i majčinska ljubav. Roditelji su pozvani da odgajaju djecu za bitne vrednote ljudskog života. Djeca moraju zadobiti osjećaj prave ljubavi i brige za bližnje, za siromašne. Također u spolnom odgoju potrebno ih je odgajati za čistoću, kao krepost koja razvija istinsku zrelost osobe. Obitelji su pozvane da sudjeluju u razvoju društva, te u sudjelovanju i poslanju Crkve. Kršćanska obitelj je ucijepljena u otajstvo Crkve, te na svoj način sudjeluje u poslanju spasenja. Kršćanska obitelj je zajednica koja vjeruje i evangelizira. Ona sudjelujući u poslanju Crkve, živi svoju proročku ulogu prihvaćajući i navješćujući Božju riječ. Služba evangelizacije je izvorna i nezamjenjiva. Roditelji trebaju evangelizirati svoju djecu kroz cijeli život, učeći ih i uvodeći u molitvu i pripravljajući na taj način put ostvarenja Božje volje odnosno poziva u njihovu životu.
Isusov plač nad Jeruzalemom
piše: Anamarija Vrgoč
Jučer je na splitskim ulicama po prvi puta prošetala gay parada. Bio je to događaj potresan za mnoge splićane i desno i lijevo orijentirane, katolike i nekatolike, židove i muslimane te deklarirane ateiste. Na rivi su se, osim parade, našli i nijemi, znatiželjni promatrači te oni koji su vikali i protestirali, bacali kamenje i jaja i zbog svoga nasilja nazvani homofobima. Tko su oni ustvari, teško je reći, ali su i lijevi i desni i svi su dizali ruke i pustili su da ih nazovu primitivcima i trulim kršćanima. Što reći na sve ovo nego da Bog ne voli nasilje i da kršćani nisu bacali kamenja, kršćani su plakali, možda ne doslovno, ali u duši sigurno da. Svatko onaj kome je stalo do brata čovjeka i do slobode plakao je zbog iskrivljenih vrijednosti i zbog negiranja jedne jedine i objektivne istine, a ta je da je Krist umro i uskrsnuo za svakog čovjeka i da ga je oslobodio od ropstva grijeha na slobodu sinova Božjih. Rekao je da smo svi Sinovi, a time smo svi i bogovi, on nas je obogatio, on je sve što nam treba, pa čemu onda ovakav gubitak vremena, zašto predstava lažne ljubavi, zašto oni koji su duboko nesretni, što i njihova izmučena lica pokazuju, sebe nazivaju sretnima – kad to nisu?!
Ako čovjeka svedemo samo na seksualnost tada smo poništili njegovo dostojanstvo, tada se on ne miče u svome životu od čisto tjelesnoga. No ipak to je čovjekov izbor, blažena sloboda koja je trebala po svome izvoru biti nešto više od onoga: ''neću se suzdržati ni od čega, nemam granica i to je moj izbor''. Zar onaj koji svoju slobodu usmjerava prema ovakvoj teoriji sam sebi dokida više ikakvu mogućnost da se opredijeli za još što, dapače izabrao je i to je to, a onaj koji je pak izabrao opciju da uzme svoj križ i ide za Kristom postaje sve slobodniji i otvoreniji za još veće dobro – da ljubi, a ne da mrzi i da misli na vječnu domovinu u kojoj će primiti svoju nagradu.
Svi smo grešnici, svi smo slabi i svi smo različiti, ali Krist nas je ujedinio svojom ljubavlju. Ne treba naglašavati kako smo različiti, ne trebamo se rastavljati jer onaj koji rastavlja je đavao, a on mrzi čovjeka jer je ljubomoran na njega zbog ove istine da je Bog čovjeka stvorio na svoju sliku i da ga ljubi takvog kakav jest, uostalom stvorio je muško i žensko i svi smo tome svjedoci, o tome nema puno priče.
Nađemo li se ponekad u "Zečjoj rupi"??
piše: Anamarija Vrgoč
Riječ je dakle o američkoj drami koja tematizira tešku egzistencijalnu situaciju s kojom se suočava bračni par Becca koju tumači Nicole Kidman, koja je za ulogu glavne glumice bila nominirana i za Oscara i Howie kojega tumači Aaron Eckhart. Naime suočavaju se sa smrću djeteta koje je prije osam mjeseci poginulo u prometnoj nesreći koju je skrivio Jason (Miles Teller), mladić iz susjedstva. Smrt njihovog četverogodišnjeg sina unosi prekid svakodnevne obiteljske i bračne rutine i stvara rizičnu napetost u bračnom životu Howie-a i Becce. Ovaj put više nego ikad sve ono što je negativno u karakterima likova ispoljava na površinu jer je bol zbog izgubljenog djeteta prejaka. Stvari u braku više nisu iste, nema bračnog odnosa među likovima, svatko živi život na svojoj strani.
Ono što stvara neobičnu napetost u filmu jest Beccino potajno sastajanje s Jasonom, mladićem koji je skrivio nesreću njezinog sina. Njihovi susreti su dirljivi i poučljivi, bez trunka ljutnje, dapače imamo primjer iskrene supatnje Becce s Jasonom koji je na koncu nedužan, nenamjerno je skrivio nesreću, a savjest ga svaki dan optužuje kao da jest kriv. Imamo dvoje ljudi koji pate, a da su istovremeno nedužni i tu nastaje problemsko pitanje – zašto pate nedužni? Na prvi pogled stječemo dojam prave kršćanske ljubavi, ali u drugom momentu otkriva nam se drugačija istina. Becca svjesno niječe Boga, dapače huli protiv njega i indirektno ga optužuje za smrt sina, a Jason odgovor pronalazi u novim znanstvenim teorijama o paralelnim svemirima te na tim temeljima gradi svoju optimističnu nadu u bolje.
U filmu kao da je sve relativno, kao da možemo izabrati bilo koju religiju ili nešto slično njoj i pronaći neko svoje utočište, dobiti tračak nade u neko veliko dobro koje iščekujemo na kraju vremena. Kao da je dopušteno vjerovati u bilo što, samo ne u pravoga Boga, u Boga raspete ljubavi, u onoga koji je učinio da unutar vlastite egzistencijalne smrti možemo iskusiti život, ući u iskustvo uskrsnuća koje je on učinio produžetkom same smrti i dao da naša patnja i njegovo uskrsnuće budu zauvijek neodvojivi. U filmu se pomalo može steći dojam da je sve legalno osim kršćanstva, svi ''bogovi'' su dobri osim Boga raspete ljubavi, Boga koji dopušta zlo ali koji istovremeno želi dati još veće dobro. Nijedno zlo ne može biti veće od dobra kojega je Bog Otac učinio preko svoga Sina Isusa Krista i u tome i jest bit pobjede Boga nad zlom. Ali tko to otajstvo može razumjeti? Onaj tko uđe u odnos sa samim Bogom. Taj odnos nije apstraktan, taj odnos se ne događa u ''četiri zida'' već u zajedništvu sa Crkvom, u slavlju sakramenata, a potom i u bratu siromahu.
Čovjek je slobodan i na njemu je da li će prihvatiti istinu ili će huliti protiv nje, svejedno je, jer sama istina time se ne mijenja.
''Rabbit hole'' je priča o ljudskoj boli i gorčini na Boga koji je iznevjerio očekivanja jedne obitelji, koji je na neki način srušio uobičajeni slijed događaja njihove svakodnevnice i izazvao cijeli niz egzistencijalnih pitanja. Ovo je priča koja pokreće važno ljudsko pitanje: zašto zlo u svijetu i tko je odgovoran za njega – ne tko ga je izazvao nego tko ga je dopustio. Ova priča protestira protiv Boga koji je svemoćan i apsolutno pravedan te ga osuđuje kao onoga koji je mogao spriječiti zlo, a to nije učinio. Zašto Bog nije spriječio zlo, to je pitanje koje uvlači onoga koji ga postavlja u nesnošljivu tjeskobu i u mučno podnošenje dogođene situacije. Ovaj film na neki način huli protiv Boga ali prije svega kritizira prirodnu religioznost, srednjovjekovni način vjerovanja u Boga i skriveno zahtjeva nešto novo, zahtjeva izlazak iz religije utjehe i ulazak u osobni odnos sa Bogom koji se temelji jedino i samo na nesebičnoj ljubavi. Kao što je Krist ljubio nas tako i mi njega možemo ljubiti i jedino po toj ljubavi biti spašeni. Riječ je o iskustvu koje se događa na liturgijskom i misijskom području Crkve. Ne postoji aliturgijski vjernik, nemoguće je iskusiti uskrsnuće bez Isusa Krista, a liturgija je sva kristocentrična.
Ovaj film govori o ljudima koji su izgubljeni u svom neznanju, koji traže odgovor onkraj ove stvarnosti, ali ne traže Krista, pokušavaju naći odgovor u znanosti, vjeruju u znanost, žele se zavući u zečju rupu i skloniti se u lažnu sigurnost, nadati se iluzijama i buditi se svaki dan sa lažnim osmjehom na licu.
Biser hrvatske kulturne baštine: Katedrala sv. Jakova u Šibeniku
Pitamo li se ikada: zašto nas umišljena Zapadna Europa i dan-današnji prezire kao barbare na barbarskom Balkanu? Ili je sve to, samo po sebi, svima kristalno jasno pa zapravo o tome ne bi trebalo ni govoriti ni pisati? Ovaj narod izmislio je izvorno hrvatsko pismo, on je prvi među narodima preveo Sveto pismo na svoj jezik (Borgo Illirico iz 1361 – 1387., 465 pergamentskih listova veličine A4), on je dao Buvinu, Radovana, Klovića, Vrančića… Boškovića (+1787.) – koji iz Beča piše bratu u Dubrovnik »o mojim Hrvatima«, dok Juraj iz Slavonije (+1416.), svećenik i profesor Pariškog sveučilišta (Sorbonne), piše o Istri kao dijelu svoje hrvatske domovine (Istria eadem patria Chravati...). A danas o Juraju iz Šibenika (+1475.), Hrvatu slavnom po šibenskoj katedrali Sv. Jakova, naša inteligencija na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu piše znanstvene radove »utemeljene na povijesnim saznanjima o boravku slavenskog umjetnika na venecijanskim lagunama i njegovim ostvarenjima u domovini.« Nedavno je uzvišeni haaški kolonijalni menađžer Serge Brammertz, odigravši ulogu Broza ili Bakarića, oštro kritizirao Hrvatsku zbog oživljavanja nacionalizma/domoljublja, i zatim otputovao u London na kraljevsko vjenčanje engleskog kraljevića Wiliama.(Lj.Škrinjar)Vatikan, 1. svibanj 2011.
Propovijed pape Benedikta XVI. na misi beatifikacije Ivana Pavla II.
Na Nedjelju božanskog milosrđa 1. svibnja 2011., tijekom svečanog misnog slavlja beatifikacije sluge Božjega Ivana Pavla II. na Trgu Sv. Petra, papa Benedikt XVI. uputio je prigodnu propovijed koju prenosimo u cijelosti:
Draga braćo i sestre!
Prije šest godina okupili smo se na ovom Trgu kako bismo slavili sprovod pape Ivana Pavla II. Prožimala nas je duboka bol zbog gubitka, ali još veći je bio osjećaj neopisive milosti koja se nadvila nad Rimom i cijelim svijetom: milost koja je bila plod cijelog života mog ljubljenog predšasnika i, posebno, njegovo svjedočanstvo patnje. Već onoga dana osjećali smo u zraku miris njegove svetosti i Božji je narod na mnoge načine pokazao svoje čašćenje prema njemu. Stoga sam htio s dužnim poštivanjem odredbi Crkve, malo ubrzati proces njegove beatifikacije. Evo, iščekivani dan je došao: došao je brzo, jer se tako svidjelo Gospodinu: Ivan Pavao II. je blažen!
Želim srdačno pozdraviti sve vas ovdje, za ovu radosnu prigodu tako brojne u Rim pristigle iz svih krajeva svijeta, gospodu kardinale, patrijarhe Istočnih Katoličkih crkvi, subraću u biskupstvu i svećeništvu, službena izaslanstva, veleposlanike i vlasti, posvećene osobe i vjernike laike. Svoj pozdrav šaljem i onima koji su sjedinjeni sa nama putem radija i televizije. Ova nedjelja je druga uskrsna nedjelja, koju je blaženi Ivan Pavao II. posvetio Božanskom Milosrđu.
Stoga je odabran ovaj datum za današnje slavlje, jer po providonosnom naumu moj prethodnik je predao duh Bogu upravo uvečer uoči tog blagdana. K tome, danas je prvi dan mjeseca svibnja, Marijinog mjeseca; danas spominjemo i svetog Josipa radnika. Ovi elementi sudjeluju i obogaćuju našu molitvu, pomažu nama koji smo još hodočasnici u vremenu i prostoru; dok je u nebu vrlo različito slavlje između anđela i svetaca! Ipak, samo je jedan Bog, jedan je Krist Gospodin koji kao most spaja zemlju i nebo i mi se u ovom trenutku osjećamo kao nikad tako bliski, skoro sudionici nebeske liturgije.
„Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!“ (Iv 20,29). U današnjem Evanđelju Isus izgovara ovo blaženstvo: blaženstvo vjere. Ono nas pogađa na osobit način, jer smo svi ovdje okupljeni kako bismo proslavili beatifikaciju i još više, jer danas je proglašen blaženim papa, Petrov nasljednik, pozvan utvrditi braću u vjeri.
Ivan Pavao II. je blažen zbog svoje snažne, apostolske i velikodušne vjere.
Odmah se sjećamo i onog drugog blaženstva: „Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima (Mt16,17). Što je nebeski Otac objavio Šimunu? Da je Isus Krist, Sin Boga živoga. Zbog ove vjere Šimun postaje „Petar“, stijena na kojoj Isus može sagraditi svoju Crkvu. Vječno blaženstvo Ivana Pavla II, kojega danas Crkva s radošću proglašava, sve je sadržano u ovim Kristovim riječima: „Blažen ti Šimune“ i „Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!“. Blaženstvo vjere koju je od Boga na dar primio i Ivan Pavao II., za izgradnju Crkve.
Naša misao leti prema jednom drugom blaženstvu, koje u Evanđelju prethodi svim drugim blaženstvima. To je blaženstvo Djevice Marije, Otkupiteljeve Majke. Njoj, koja je tek začela Isusa u svom krilu, sveta Elizabeta kaže: „Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!" (Lk 1,45). Blaženstvo vjere ima svoj uzor u Mariji i svi smo radosni što je beatifikacija Ivana Pavla II. prvog dana marijanskog mjeseca, pod majčinim pogledom One koja je svojom vjerom podržala vjeru apostola i neprekidno podržava vjeru njihovih nasljednika, posebno onih koji su pozvani na Petrovu stolicu. Marija se ne pojavljuje u izvješću Kristova uskrsnuća, ali kao da je njena prisutnost sakrivena svugdje: ona je majka kojoj je Isus povjerio svakog apostola i cijelu zajednicu. Posebno, zapažamo da su stvarnu i majčinsku prisutnost zabilježili sveti Ivan i sveti Luka u kontekstu koji prethode današnjem evanđelju i prvom čitanju: u izvješću Isusove smrti gdje se Marija pojavljuje u podnožju križa (usp Iv 19,25); i na početku Djela Apostolskih u opisu zajedno s učenicima sjedinjenim u molitvi u dvorani (usp. Dj 1,14).
I drugo današnje čitanje govori o vjeri, i upravo sveti Petar koji piše, pun duhovnog entuzijazma, naznačujući novokrštenicima razloge njihove nade i radosti. Drago mi je primijetiti da se u ovom retku, na početku Prve poslanice, Petar ne izražava na pobudnički već indikativan način pišući: „Zbog toga se radujte“ – i dodaje:“Njega vi ljubite iako ga ne vidjeste; u njega, iako ga još ne gledate, vjerujete te klikćete od radosti neizrecive i proslavljene što postigoste svrhu svoje vjere: spasenje duša“ (1 Pt 1, 6.8-9).
Sve je u indikativu, jer postoji nova stvarnost, proizašla iz Kristova uskrsnuća, stvarnost koja je dostupna vjeri. „Gospodnje je to djelo – kaže psalam (Ps 118,23) - kakvo čudo u očima našim!“, očima vjere.
Draga braćo i sestre, danas sjaji u našim očima puna duhovna svijetlost uskrslog Krista, ljubljeni i čašćeni lik Ivana Pavla II. Danas se njegovo ime pridodaje zboru svetaca i blaženika koje je on proglasio tijekom gotovo 27 godina pontifikata, snažno podsjećajući na sveopći poziv na visoku razinu kršćanskog života, svetost, kako ustvrđuje koncilska konstitucija Lumen gentium o Crkvi. Svi članovi Božjeg naroda – biskupi, svećenici, đakoni, vjernici laici, redovnici, redovnice – u hodu smo prema nebeskoj domovini. Ondje nam je prethodila Djevica Marija, pridružena, na jedinstven i savršen način, otajstvu Krista i Crkve. Karol Wojtyla je, najprije kao pomoćni biskup, a potom kao nadbiskup Krakova, sudjelovao na II. Vatikanskom saboru i znao je dobro da je posvetiti Mariji posljednje poglavlje dokumenta o Crkvi značilo staviti Otkupiteljevu Majku kao lik i model svetosti za svakog kršćanina i za cijelu Crkvu. Ovo teološko viđenje je ono koje je blaženi Ivan Pavao II. otkrio kao mlad i duboko ga je sačuvao i produbio kroz cijeli život. Viđenje koje se sažimlje u biblijskoj slici Krista na križu zajedno sa Marijom, njegovom majkom; slike koja se nalazi u Ivanovom evanđelju (19, 25-27) i sažimlje se u biskupskom, a kasnije papinskom grbu Karola Wojtyle: zlatni križ, slovo „M“ desno dolje i geslo „Totus tuus“, koje odgovara slavnom izrazu svetog Luigia Marie Grigniona de Montforta, u kojem je Karol Wojtyla našao temeljno načelo svoga života:“Totus tutus ego sum et omnia mea tua sunt. Accipio Te in mea omnia. Praebe mihi cor tuum, Maria – Sav sam tvoj i sve što je moje je tvoje. Uzimam te za svo moje dobro. Daj mi tvoje srce o Marijo“ (Traktat istinske pobožnosti Djevici Mariji, br. 266).
U svojoj oporuci novi Blaženik je napisao:
“ Kada su 16. listopada 1978. konklave kardinala izabrale Ivana Pavla II., poljski primas kardinal Stefan Wyszyński rekao mi je: „Zadaća novoga pape bit će uvesti Crkvu u treće tisućljeće.“ I dodaje:“ Još jednom želim izraziti zahvalnost Duhu Svetome na velikom daru II. vatikanskoga sabora kojemu se zajedno s cijelom Crkvom - i nadasve s cijelim episkopatom - osjećam dužnikom. Uvjeren sam da će još dugo novi naraštaji moći crpsti iz bogatstva koja je taj Sabor 20. stoljeća udijelio. Kao biskup koji je sudjelovao u koncilskom događanju od prvoga do posljednjega dana, tu veliku baštinu želim povjeriti svima onima koji su i koji će u budućnosti biti pozvani ostvarivati je. Zahvaljujem vječnome Pastiru koji mi je dopustio služiti ovoj najvećoj stvari u tijeku svih godina mojega pontifikata“.
Koja je to najveća „stvar“? Ona ista koju je Ivan Pavao II. navijestio tijekom svečane nastupne mise na trgu svetog Petra nezaboravnim riječima:
„Ne bojte se! Otvorite, dapače, širom otvorite vrata Kristu!“
Ono što je novoizabrani papa tražio od svih, on je to učinio kao prvi: otvorio je Kristu društvo, kulturu, političke i ekonomske sustave, invertirajući snagom diva – snagom koja je dolazila od Boga – stremljenje koje se moglo činiti nepovratnim.
Swoim świadectwem wiary, miłości i odwagi apostolskiej, pełnym ludzkiej wra�liwości, ten znakomity syn Narodu polskiego pomógł chrześcijanom na całym świecie, by nie lękali się być chrześcijanami, nale�eć do Kościoła, głosić Ewangelię. Jednym słowem: pomógł nam nie lękać się prawdy, gdy� prawda jest gwarancją wolności.
[Svojim svjedočanstvom vjere, ljubavi i apostolskom hrabrošću, popraćenim velikim ljudskim nabojem, ovaj primjeran sin poljskog naroda pomogao je kršćanima cijelog svijeta da se ne boje zvati kršćanima, da pripadaju Crkvi, govore o Evanđelju. Jednom riječju: pomogao nam je ne bojati se istine, jer istina je jamstvo slobode.]
Još sažetije: dao nam je snagu da vjerujemo u Krista, jer je Krist Redemptor hominis, Otkupitelj čovjeka, što je središnja tema njegove prve enciklike i nit vodilja svih ostalih.
Karol Wojtyla stupio je na Petrov prag noseći sa sobom svoje duboko promišljanje o suočavanju marksizma i kršćanstva, usmjerenog prema čovjeku. Njegova je poruka slijedeća: čovjek je put Crkve i Krist je put čovjeka. Tom porukom, koja je veliko naslijeđe II. vatikanskog sabora i njegovog „kormilara“ Pavla VI., Ivan Pavao II. vodio je Božji narod da prijeđe prag trećeg tisućljeća, koje je upravo zahvaljujući Kristu on mogao nazvati „pragom nade“. Da, preko dugog hoda priprave Velikog jubileja, on je dao kršćanstvu obnovljeni smjerokaz za budućnost, Božju budućnost, transcendentnoj u odnosu na povijest koja istodobno i utječe na nju. Energičnošću nade koja je nastojala stupiti na mjesto marksizma i ideologije napretka, on je legitimno tražio vraćanje kršćanstvu, dajući mu istinsku fizionomiju nade koja živi u povijesti s duhom „došašća“, u osobnom i zajedničkom životu usmjerenom prema Kristu, punini čovjeka i ispunjenju njegovih očekivanja pravde i mira.
Na kraju bih želio zahvaliti Bogu i za jedno osobno iskustvo koje mi je udijelio, da sam dugo surađivao sa blaženim papom Ivanom Pavlom II. Već ranije imao sam prigodu upoznati i cijeniti ga, ali 1982. kada me pozvao u Rim kao perfekta Kongregacije za nauk vjere, tijekom 23 godine sam mu mogao biti blizu i sve ga dublje poštivati kao osobu. Moja služba bila je podržana njegovom dubokom duhovnošću, bogatstvom njegove intuicije, a primjer njegove molitve uvijek me doticao i izgrađivao: on je uranjao u susret s Bogom, iako usred višestrukih zadaća svojega služenja. Zatim njegovo svjedočenje tijekom patnje: Gospodin ga je polako lišio svega, a on je ostao uvijek „stijena“, kakvog ga je Krist želio. Njegova duboka poniznost ukorijenjena u osobnom jedinstvu s Kristom, dopustila mu je nastaviti voditi Crkvu i dati još jasniju poruku svijetu upravo kada su fizičke snage nestajale.
Tako je na izvanredni način ostvario poziv svakog svećenika i biskupa: postati jedno sa onim Isusom, koga svakodnevno prima i pruža u Euharistiji.
Blago tebi, ljubljeni Ivane Pavle II, jer si povjerovao! Nastavi – molimo te – s neba jačati vjeru Božjeg naroda. Puno puta si nas na ovom trgu blagoslovio iz Apostolske palače. Danas te molimo, Sveti Oče, blagoslovi nas! Amen
KRŠĆANSKI POGLED NA PRESUDU GENERALIMA –
«ŠTO STE BOJAŽLJIVI? KAKO NEMATE VJERE (Mk,4,40)»
Piše: Darjan Tarabarić
Bez obzira što neke izjave predstavnika međunarodne zajednice i tužiteljstva, date nakon donošenja presude, opovrgavaju ove zaključke, kod većine građana nije se promijenio stav da je presuda generalima zapravo presuda koja je čak dovela u pitanje legitimitet stvaranja ove države.
Međutim, reakcija na presudu, barem što se nas kršćana tiče, ipak ukazuje da se duboke evanđeoske poruke (pre)često svojevoljno tumače ili pak u većoj mjeri zapostavljaju. Odnosno, postavlja se pitanje koliko uopće živimo svoju vjeru da bi smo mogli prepoznati znakove Božje prisutnosti i njegovih planova u svakom trenutku naših života.
Naime, sama činjenica da je presuda donesena u Korizmi, i to na dan koji se u Crkvi posebno obilježava kao «Žalosni Petak», trebala bi govoriti sama za sebe. Dakle, presuda je donesena u petak prije Velikog petka, kada se posebno sjećamo Kristove muke na križu. Ukoliko je bilo sabrano proživljavano tekuće korizmeno razdoblje, presuda je čak mogla biti i očekivana kao posljedica simbolike koju je predstavljao taj dan.
Jer kršćanin je pozvan proživljavati «petak» i shvatiti ga kao uvertiru za «nedjelju» - radost uskrsnuća, pobjedu smrti, patnje i nepravde. Stoga bi se ova presuda, koja još nije niti pravomoćna, u očima kršćanina morala gledati kao «prvo poluvrijeme», s vjerom da će se u drugostupanjskom postupku postavke stubokom izmijeniti i da će pravda doista biti zadovoljena.
Osim toga, ovo je prilika svima nama ( a ponajviše samim osuđenicima, koje presuda ipak najteže pogađa) da preispitamo svoje povjerenje u Gospodina i njegov plan kada nam se čini da smo bezraložno osuđeni i zbog toga trpimo nepravdu. A kako je Isus u takvim trenucima reagirao, znamo vrlo dobro; šutnjom. Premda je poučavao, pomagao, liječio, ozdravljao, uskrisivao mrtve, uzimao u zaštitu pale i slabe, opraštao i molio za neprijatelje, bio je ponižen i osuđen na najmučkiji način.
Pa usprkos tome što se kršćanin treba ponositi svojim narodom i domovinom i učiniti sve nužno radi očuvanja njenog digniteta i integriteta, obvezuju ga i visoka evanđeoska načela koja možda nisu adekvatno tumačena u konkretnom slučaju. Ta načela ne poznaju termine «mi» i «oni», usku povezanost vjerskog i nacionalnog identiteta, gnjev, rezignaciju i frustracije, a što je sve u određenoj mjeri, prisutno kako u našem društvu, tako i u našoj Crkvi.
Konačno, da se u stvaranju ove države istinski trudilo živjeti u duhu Evanđelja, zar bi došli u situaciju lamentirati o nepravednim osudama? Ovako ostaje nada u Krista da će se probuditi kao u evanđeoskom izvještaju o stišanoj oluji, a da će ovaj naš trenutak predstavljati onaj vapaj učenika na lađi; da će kada Ga učenici na lađi probude uslijed žestoke oluje, utišati more te će nastati velika utiha. A Isus će nam kazati: što ste bojažljivi? Kako nemate vjere? (usp. Mk 4, 35-40).
"OBRED"
Recenzija i promišljanje američkog trilera "The Rite"
piše: Anamarija Vrgoč
No ipak to nije ni svrha filma, njegova uloga nije da naviješta Radosnu vijest jer je ona živa Riječ koja se proglašava u Crkvi preko kerigme, već mu je svrha da nas informira i umjetnički prikaže ljudske vrednote ili da ih zaniječe kako to čine suvremeni nihilisti hrvatske, europske i američke kinematografije. Anamarija Vrgoč
POPIS STANOVNIŠTVA –Jesmo li katolici ili ateisti?
Piše: Darjan Tarabarić, župljanin
Split, 06. travnja 2011.
Upravo je ovih dana u Republici Hrvatskoj započeo popis stanovništva, koji je zadnji put proveden prije deset godina. Iako je zamišljeno provesti ga isključivo u statističke svrhe (barem smo tako obaviješteni), nijedno od bezbrojnih, po mnogima nepotrebnih pitanja na koja će svatko od nas odgovoriti, nije izazvalo određene kontroverze kao što je pitanje vjerske pripadnosti.
Odmah su zaživjele teze o nerealnom broja katolika u ovoj zemlji i o manipulaciji Katoličke crkve tim podacima, a sve u cilju njezina što većeg političkog utjecaja na državne vlasti i popratne materijalne koristi. Štoviše, otišlo se i do te mjere da je izvjesna građanska inicijativa putem internetskog portala iznijela razloge i pozvala sve koji se tako osjećaju da se na ovom popisu stanovništva ne izjašnjavaju katolicima. S druge strane, vrh Katoličke crkve u Hrvata, ništa ne prepuštajući slučaju, odlučno poziva sve vjernike da se kategorički izjasne o svom vjerskom uvjerenju.Ne bi trebalo biti sporno da je u demokratski ustrojenom društvu dopušteno raspravljati i slobodno iznositi mišljenje i o ovakvim pitanjima. Međutim, s razlogom treba ispitati uzrok koji je doveo do potrebe za javnim debatiranjem pred samo provođenje popisa stanovništva.
Htjeli mi to priznati ili ne, činjenica jest da većina građana ove zemlje koji sebe smatraju katolicima, to su tek u deklarativnom smislu. Svoju vjeru ne samo da ne žive, već ju i ne poznaju. Ipak, svaki onaj vjernik koji je doživio Božju milost i spoznao smisao Kristove patnje svjestan je da se do te spoznaje ne dolazi preko noći. Potrebne su godine predanja, duhovnog vodstva, molitve i raznoraznih životnih razočarenja koje nas vode ka obraćenju, kako bi svoj život istinski povjerili Gospodinu i prakticirali svoju vjeru.Stoga je jasno kako će mnogim katolicima, koji su čak i primili neke od Svetih sakramenata njihova vjerska pripadnost, nažalost, ostati tek «mrtvo slovo na papiru». Ali i oni su ipak katolici. A svrha ovog popisa nije utvrđivati tko je «veliki vjernik», tko se koliko moli, koliko često ide na Svetu misu, ide li na pobožnost Križnog puta, odnosno živi li svoju vjeru, nego isključivo utvrđivanje broja stanovništva te njihovih životnih uvjeta i navika.
To što zemlju u kojoj se barem velika većina građana deklarira katolicima već dulje vrijeme opasno zahvaća socijalna, gospodarska, moralna i duhovna kriza, sociološki je fenomen vrijedan analize, ne samo kompetentnih stručnjaka, već i pripadnika Katoličke crkve. Ovdje pritom ne treba posebno isticati najčešće prozivani vrh njene hijerarhije. Dovoljno je da se svi koji sebe smatramo katolicima zapitamo živimo li svoju svakodnevnicu u duhu Evanđelja i dajemo li prostora kritici, koja je, budimo iskreni, sve češće opravdana.
A živimo li u tom duhu, svatko od nas vidi u svom životu. Jer, kaže Isus: «Stoga, tko god sluša moje riječi i izvršava ih, bit će kao mudar čovjek koji sagradi kuću na stijeni. Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću, ali ona ne pada. Jer – utemeljena je na stijeni. Naprotiv, tko god sluša ove moje riječi, a ne vrši ih, bit će kao lud čovjek koji sagradi kuću na pijesku. Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću i ona se sruši. I bijaše to ruševina velika» (Mt 7, 24-27).
U KORIZMI ZAPOČETI NEŠTO NOVO
PIŠE: Anamarija VrgočMogli bismo reći da rečenica koja stoji na početku korizme jest upravo ova: ''Započeti nešto novo''. Iako lijepo zvuči kao naslov, u tekstu se nalazi kao pravac u geometriji - ona se nalazi između dvije stvarnosti koje nisu spomenute, a koje joj daju smisao. Da bi izgubila bezlični identitet ''pravca'' u stvarnosti su joj dodane dvije točke: na početku joj stoji čovjek, a na kraju Bog.
Već je tjedan dana otkad je počela korizma i čini mi se kao da u svojoj sredini nailazim na radosna lica više nego ikad prije, možda je to zato jer je Bog s kraja rečenice došao na početak i ulio u čovjeka svoju milost i prije nego je odlučio napustiti starog čovjeka. Na početku rečenice ''Započeti nešto novo'' stoji čovjek sa svojom odlukom i sa svojim iskorakom iz staroga u novo. Taj iskorak nije učinio samo on nego mu je i Bog sa svoga prijestolja pohitio u pomoć. Tako je početak korizme uhvatio svoj kontinuitet sa samim krajem korizme, a kraj je u Uskrsu. Uskrsli je živ i kroz ovu korizmu živ je i sa mnom i u mom odricanju jer odricanje ima svoj cilj, a to je Uskrsli Krist. On je rekao: ''Evo činim sve novo; već nastaje. Zar ne opažate?'' (Iz 43,19a) i na drugome mjestu: ''Staro uminu, novo, gle, nasta!''(2 Kor 5,18) Da bi se čovjek rodio nanovo, mora biti uronjen u vodu, a voda simbolizira smrt i istovremeno život. Smrt, jer umiremo grijehu, a život, jer se rađamo zaodjeveni u Krista. (Rim 6,3-11) Zato post nikad nije odvojen od milosrđa i bratske ljubavi. Post nije svrha samome sebi nego je uvijek usmjeren prema Bogu i u njemu nalazi svoje ispunjenje – svrha posta očituje se u ovome da izlazeći iz sebe idem prema Bogu koji je moj Otac i moj Zaručnik koji me ljubi i koji mi želi dati vječni život i njegov predokus već ovdje, na zemlji.
Post možemo opisati najjednostavnije kao odricanje od hrane koja nam predstavlja svojevrsni užitak i naša osjetila na neki način otuđuje od Boga, ali post je mnogo složeniji pojam od ovoga, nama najbližeg i najlakše, da tako kažem, izvedivog. Pošto u postu umire stari čovjek možemo to prikazati i na ovaj način: Post je svojevrsna pokora za naše grijehe i lijek za naše grješne navike. Post je dakle lijek. Ali toliko vlastitih grijeha ne poznajemo, a Bog pošto želi našu najveću sreću, sam nas stavlja u stanje posta, bez da smo izričito to tražili, a ako smo barem učinili mali znak kojim iskazasmo našu želju za spasenjem baš po tom pitanju koje je sada Bog uzeo u svoje ruke. Tako smo do jučer bili bogati, a danas smo siromašni i to do gole kože i još k tome taj post traje recimo više od dvije godine. Ali pošto se post uvijek nastavlja na rečenicu ''Započeti nešto novo'' tako se nađosmo u situaciji da koliko god je za našeg starog čovjeka bolno ne imati novaca, tako je za novoga čovjeka to dobro i to ''veoma dobro'' (Post 1,26-31) jer Bog, kad je stvorio čovjeka, reče za to da je veoma dobro. A sada nas Bog stvara nanovo, jer ono što smo pokvarili grijehom sada se čisti i umire u postu, a rađa se novo stvorenje suobličeno Kristu.
Stoga korizma traži - ne mrmljati na ono mučno stanje izazvano postom, već Boga blagoslivljati zbog njegove neizmjerne dobrote koju nam je iskazao stavivši nas u tu situaciju u kojoj nas je odlučio spasiti. Uvijek smo pozvani da početak korizme promatramo u kontinuitetu sa njezinim krajem. Kada postimo moramo misliti na Krista koji je uskrsnuo i koji je živ za nas, koji je prisutan i koji nas poziva da se radujemo iako postimo, iako se mučimo u sadašnjim nevoljama. On je naš život već tu i s njim hitamo prema cilju - a to je vječni život u zajedništvu s njim.Anamarija Vrgoč, župljanka
