Proslava blagdana Sv. Leopolda Mandića 12. svibnja

TRODNEVNICA ZA BLAGDAN:

Od ponedjeljka, 09. svibnja do srijede 11. svibnja svaki je dan u našem svetištu trodnevnica: molitva krunice u 18,30 sati sa pjevanim litanijama i marijanskim svibanjskim pobožnostima, te u 19,00 sati sv. misa sa prigodnom propovijedi i zavjetnom molitvom sv. Leopoldu.
Na sam blagdan, 12. svibnja, sv. mise u našem svetištu su u 08,00 sati, 10,00 sati i svečana koncelebrirana sv. misa u 19,00 sati koju predvodi i propovijeda fra Dinko Bošnjak, župnik župe sv. Duha u Lovreču. Svečanu sv. misu će svojim pjevanjem uveličati župni zbor župe Sv. Duh iz Lovreča i župni zbor Gospe od Pojišana

ŽIVOTNI PUT SVETOG LEOPOLDA

Bogdan Ivan Mandić rođen je 12. svibnja 1866. u Herceg Novom, slikovitu gradiću na sjevernoj obali prekrasnog zaljeva Boke Kotorske, na krajnjem jugu Dalmacije (u to doba Hrvatska). Bio je dvanaesto dijete Petra Mandića i grofice Karoline Carević. Njegovi roditelji bili su gorljivi katolici. Zbog promjenjivih političkih prilika njihovo je bogatstvo iz prošlosti nestajalo. Naročito je majka, iz grofovske obitelji, nosila plemenite kršćanske osjećaje. Kasnije će blaženik o njoj potvrditi: "Moja majka je bila neobično pobožna. Upravo njoj na poseban način dugujem ono što jesam" (AVP, cart. IX, br. 16; u PB, str. 9). Otac mu je bio "svet čovjek" koji je išao na misu i pričešćivao se svakog jutra. Bogdanovo djetinjstvo bilo je primjer redovnog stanja. Uspješno je pohađao osnovne škole u rodnom kraju. Popodne je odlazio u samostan na privatnu poduku kod male braće kapucina. Sudjelovao je u igrama svojih vršnjaka, ali se često rado udaljio da bi ostao sabran u molitvi. Jedna njegova vršnjakinja ovako ga se sjeća: "Bio je vrlo inteligentan i veoma predan u učenju. Bio je toliko dobar i pobožan. Njegov život je bila kuća, crkva, škola" (PA, str. 337).

Kao dječak želio je biti fratar i ispovjednik
U osmoj godini osjeti po prvi put kako se zacrtava njegovo zvanje: "Kad odrastem želim postati fratar i ispovjednik te širiti milosrđe i dobrotu s dušama grešnika" (AVP, cart. T, br. 4). Nešto kasnije odabrao je Kapucinski red koji je dobro poznavao jer su oni imali mali gostinjac u Herceg Novom u koji je mali Bogdan navraćao ministrirati. Sa 16 godina napustio je roditeljsku kuću i ušao u kapucinsko venecijansko sjemenište u Udinama. U Udinama je ostao 2 godine, a kasnije mu njegova ozbiljnost i zalaganje otvoriše vrata novicijata Bassano del Grappa. Dobio, je ime fra Leopold, a nakon godine dana novicijata položio je svoje prve zavjete 3. svibnja 1885. Kasnije se radi studija filozofije preselio u Padovu gdje je 28. listopada 1888. položio svečane zavjete. Pošto je završio studij filozofije, bio je prebačen u Veneciju radi studija teologije. Tu je prionuo svim zanosom svog misionarskog srca ne samo teološkoj pripremi, već i studiju slavenskih jezika. 20. rujna 1890. zaređen je za svećenika. Odmah je pretpostavljenima izrazio svoje žarke misionarske težnje, no, uzevši u obzir njegovu slabašnu konstituciju, oni nisu u tom trenutku pomišljali da mu usliše molbu. Blaženik se pokorio u poslušnosti, te se u međuvremenu posvetio ispovijedanju. Tako je počelo njegovo djelovanje tihog apostolata u ispovjedaonici, i žrtve za povratak odijeljene braće u katoličko jedinstvo. (usp. AVP, autografi, br. 52)

Prve godine svećeničkog djelovanja
Godine 1897. izgledalo je da će se konačno ostvariti njegov misionarski san. Bio je poslan za starješinu u samostan u Zadru. Tamo je pošao pun radosti, i kad se već njegovo misionarsko djelovanje počelo zapažati u provinciji, poslušnost ga pozva ponovo u Veneciju. 1905. otvorio mu se put prema Istoku: imenovan je za vikara u samostanu u Kopru. No, njegov apostolat bijaše kratak jer je nanovo bio premješten u Veneciju, najprije kao ispovjednik u Thiene, a kasnije od 1910. do 1914. kao direktor studenata i predavač patrologije. Za vrijeme I. svjetskog rata vlada je izdala naređenje kojim se pozivaju svi stranci u Italiji da prihvate talijansko državljanstvo, inače će biti internirani južno od Firence. Otac Leopold nije se htio odreći hrvatskog državljanstva odgovarajući na optužbe: "Krv nije voda, krv se ne može izdati" (PB, str. 30). Više je volio biti interniran. Pošto je, međutim, završen rat, vratio se odmah u Padovu.

Ispovjednik u Padovi 

Padova je bila mjesto njegova poslanja i njegove svetosti. Od 1918, do 1942. u ovom gradu on je djelovao bez prekida, u tišini i silno plodonosno u ispovjedničkoj službi. To potkrijepljuje slijedeći podatak. Nakon pripajanja Rijeke Italiji 1923. godine samostan B.D.M. koji je pripadao hrvatskim kapucinima pripao je venecijanskim kapucinima. Tamo je bio poslan i otac Leopold da pripomogne kod ispovijedanja Hrvata. Otac Leopold prihvatio je pun radosti odluku pretpostavljenih. Medutim, mnoge ugledne ličnosti Padove činile su pritisak na biskupa i kapucinskog provincijala želeći da se po svaku cijenu vrati na svoje mjesto. Veoma pokoran pretpostavljenima, otac Leopold je shvatio da se Božja volja, koja je htjela da bude misionar, vršila u Padovi, da su njegov Istok bile duše pokajnika koje su pristupale njegovoj ispovjedaonici (AVP, autografi, br. 44).

Svetac milosrđa Božjeg  

Cijeli je svoj život i svoju energiju istrošio u ispovjedaonici. Njegov dan je počinjao sa svetom misom koja mu je bila središte cijelog dana. Odmah poslije mise upućivao bi se u svoju ispovjedničku sobicu gdje je boravio sve do ručka. Nakon ručka nastavljao bi sve do večeri. U slobodnim trenucima klekao bi na klecalo u ispovjedaonici ili ispred Marijinog oltara i molio (usp. AVP, cart. IX, br. 65). Uvečer bi se povlačio u malu samostansku kapelicu gdje je produžavao svoju molitvu sve do kasno u noć. Tko bi ga pozivao da ide spavati odgovarao je: "Moram činiti pokoru za moje pokornike" (AVP, cart. I, br. 12). To je bio njegov dnevni red, bez prestanka, sve do smrti 30. srpnja 1942. Sjećanje na njega, na dobro koje je činio neprestano se povećavalo. God. 1946. otvoren je informativni biskupski proces za proglašenje blaženim, a 1963. svečani apostolski postupak. Iste godine prenešeni su posmrtni ostaci s gradskog groblja u kapelu blizu ispovjedničke sobice kapucinskog samostana. Godine 1973. povoljno je zaključen postupak o herojskoj veličini njegovih kreposti. 2. svibnja 1976. papa Pavao VI. svečano ga je proglasio blaženim a papa Ivan Pavao II. 15. listopada 1983. svetim. Njegov liturgijski spomen slavi se 12. svibnja