Nedjeljom krštenja Gospodnjeg završava Božićno vrijeme i počinje najveći dio crkvene godine koji se naziva Vrijeme kroz godinu. Oznaka vremena kroz godinu jest zelena, zato i svećenici nose zelenu misnicu (op. a.). Krštenje isusovo na rijeci Jordanu od Ivana jest prekretnica u isusovu životu. Do tada je tesarskim radom, koji mu je prenio sv. Josip, uzdržavao sebe i svoju majku Mariju. No, nije ga za to poslao nebeski Otac. Poslao ga je da navijesti narodu radosnu vijest - Evanđelje i da im objavi samog Boga Oca. Od tada Isus počinje djelovati kao Mesija - Krist!Krštenju Ivana Krstitelja ljudi su podvrgavali kako bi se tim pokorničkim obredom priznali grešnima i posvjedočili svoje obraćenje. I Isus je s masom došao od Ivana tražiti krštenje. Krstitelj je po Božjem nadahnuću prepoznao kako je upravo taj Isus Božji čovjek pa reče: „Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?“ Isusu u tom trenutku nije bilo do rasprave i Ivan je popustio. Isus se je dao krstiti zato da započne veliku promjenu u svome dosadašnjem načinu života te da započne spasonosnu djelatnost u narodu. No, zašto se Isus krstio kad je on Bog – bez grijeha je!? Krštenjem je Isus pokazao i potvrdio da je to dobra praksa. U svojoj ljudskoj naravi želio je biti što sličniji čovjeku premda je u njemu i božanska narav. Time se solidalizira s čovjekom, ne po grijehu, nego u njihovu oslobađanju od grijeha. U Božićnoj prefaciji čitamo: "Postao nama sličan osim u grijehu." No, budući da je Ivanovo krštenje bio na obraćenje, znak čežnje za promjenom, Isus se solidarizirao sa težnjama naroda i izabrao je taj način da se još više približi čovjeku. Jordanski događaj objavljuje Presveto Trojstvo.
Kod krštenja na rijeci Jordanu objavljeno je da je Isus uistinu Sin Božji. Zasigurno većina prisutnih nije razumjela koje je pravo značenje tih riječi. Danas također izgleda da vjernici ne doživljavaju i ne uzimaju sakramenat krštenja ni izdaleka dovoljno ozbiljno. Krštenje je i danas znak, javni pokazatelj, objava da je krštenik dijete Božje. Znači da za svaki sakramenat krštenja Otac nebeski govori nad krštenikom: Ti si moj ljubljeni sin, u tebi mi je milina. A svaki krštenik, time što je kršten govori za Boga: Ovo je moj ljubljeni Otac, njemu se radujem. Na blagdan Isusova krštenja spomenimo se svoga krštenja i recimo Ocu nebeskom te riječi: Ti si moj ljubljeni Otac, tebi se radujem. U mnogoj djeci Otac, uz svu svoju ljubav, ne nalazi milinu. Tužna je to spoznaja. Ali nisu to oni koji prolaze kroz zlo I nevolje, nego oni koji donose zlo i stradanja. Nismo niti sigurni da li ih možemo smatrati djecom istoga Oca, premda im Otac ne prestaje pružati šansu da mu se vrate, da spoznaju svoja zla djela, da se obrate I da žive. A svoga slugu, svoga miljenika, svoje dijete koje prolazi kroz strahote Otac sigurno podupire.
Žalosno je što je kod većine kršćana krštenje shvaćeno kao dovršen čin. Treba krstiti dijete da ne bi imali nekrsta u kući. U tome ima puno praznovjerja i neznanja. Krštenje je inicijacijski čin. Obred krštenja je tek klica iz koje treba rasti i razvijati se kršćanin. Djeca se krste jer su tu roditelji koji žive svoj krsni savez s Bogom i upućivati će svoje dijete putem Kristovim – putem spasenja. Neispravno je mišljenje: „Ja ću prepustiti svome djetetu da ono samo bira kad odraste hoće li se krstiti ili ne“ - tako razmišljaju suvremeni bezvjerci. Kada bi vjera u njihovom životu bila istinska vrijednost onda bi dijete od malena upućivali Bogu kao što se brinu za naobrazbu djeteta ili njegovo zdravlje. Koja bi to prava majka prepustila djetetu na volju hoće li se dok je hladno toplo obući ili ne? Hoće li se zdravo hraniti ili ne? Pa kad se brinemo za tijelo svoga djeteta zar ćemo mu nezrelome prepustiti brigu za njegov duhovni život?
Krštenjem se kršteniku otvaraju vrata milosnog života s Bogom. Milosni dar po kojemu postajemo djeca Božja; kraljevsko svećenstvo, narod stečen otkupiteljskom žrtvom Kristovom. Dokle god smo svjesni sinovstva Božjega koje nam je Krist priskrbio ne trebamo se plašiti da će sin tame imati bilo kakvu vlast nad nama.
Sakramentom krštenja Duh Sveti nas je obdario milošću da postanemo djeca Božja. Krštenje sa sobom nosi neizbrisiv trag. Time je Bog Otac rekao: „Ovo je dijete moje, sin moj, kći moja...“ Da doista tako bude ispunimo svu volju Božju što smo na krštenju, preko naših roditelja i kumova, to kao zadaću od Boga primili i prihvatili.
Nema komentara:
Objavi komentar