Najnoviji broj Glasnika Sv. Leopolda Mandića - Ljudima prijeatelj, br1/2010, st. 43.
Saznajemo da je internet postao strašno mjesto na kojem se djeca bez znanja roditelja iživljavaju, vrijeđaju, ogovaraju,dogovoraju napade jednih na druge, organiziraju skupine u koje neki imaju pristupa, a drugi ne. Objavljuju se tekstovi, slike i snimke na kojima se vidi izrugivanje, ismijavanje pa čak i fizičko obračunavanje. Ponekad se snimaju i odrasli, ili lude vožnje motorima, automobilima. A onda, tu je i opasnost da dječje stranice posjete razni nastrani tipovi, pedofili, manijaci, da zavedu našu djecu i to može svakako završiti – od silovanja, odvođenja, otmica, do prodaje u roblje i tko zna što sve ne. Pa kad sve to čujemo najlakše je zaključiti da sva ova nova tehnika zapravo donosi samo štetu i da je svijet bio bolje mjesto dok toga nije bilo.
No, je li zaista tako?
Sudeći po ovome tehnika je kriva za sve, ne djeca koja to rade. Pa ispada da su djeca nekada bila divna i dobrodušna, ali su zbog mogućnosti koje im je otvorio internet najednom postala zla, pokvarena i grozna jedna prema drugima. Ali ako se malo prisjetimo, kad smo mi bili mladi postojali su neki drugi stariji koji su za kvarenje mladih krivili glazbu, filmove, video-igrice, modu, neke štetne utjecaje sa zapada, istoka ili neke druge strane svijeta.
Roditelji savršeno odgajaju djecu, ali ih svijet pokvari. No tu se javlja nelogičnost: i gledanje filmova i slušanje glazbe i komuniciranje internetom ne događa se negdje na pustom otoku, nego baš najviše u roditeljskom domu. A tko je tu zadužen za odgoj? I tko treba imati najveći utjecaj? Ili odgajamo djecu tako da su pred nama mila i draga, a u svojoj se sobi prepuštaju zlim utjecajima? Istina je negdje drugdje. Prije svega nasilje se događa u stvarnom svijetu, ne virtualnom. Svakodnevno.Nisu svi nasilni, ali se o onima koji jesu, redovito piše i priča. A oni koji su nasilni u životu, nasilni su i u komunikaciji internetom. Srećom, nisu u većini. Kao što nije ni većina komunikacije internetom prepuna vrijeđanja, ogovaranja, prijetnji. Baš suprotno. Trenutno najpopularniji Facebook, prije toga Myspace, još prije chat rooms – sve je to zamišljeno kao mjesto međusobnog druženja, razmjene informacija, dijeljenje interesa. Nalaze se prijatelji koje se davno nije vidjelo, upoznaju ljudi koje možda nikada ni nećemo sresti u životu, brzo saznaje što se događa na drugom kraju svijeta ili gdje naći potrebne informacije. Rade se zajednički projekti, raspituje o zadaćama, obavještava da se ima novi ljubimac, da se zaljubilo ili odljubilo, da je danas dobar ili loš dan. I dobiva utjeha, potpora, savjet. Isto kao i u stvarnom svijetu. Još prije nekoliko godina roditelji su plaćali ogromne telefonske račune za beskrajne sate koje su pubertetlije trošile za iste ove stvari. Samo sad malo manje pričaju, a više pišu. Je li to lošije ili bolje? Vrlo vjerojatno će za pet ili manje godina biti nešto novo i drugačije, što ćemo moći okriviti za loše ponašanje neke djece. No to nije spas od osobne odgovornosti, dječje i roditeljske.
Odgoj će se i dalje odvijati u domu. Vrijednosti, stavove, norme ponašanja, sve to djeca dobivaju u najranijoj dobi od vlastitih roditelja. U one prve tri godine. Kasnije malo dorađujemo, proširujemo, usmjeravamo. Ali u skladu s vlastitim vjerovanjima i ponašanjima. Odgajamo vlastitim postupcima, ne riječima.Roditelj koji je sklon agresivnim ispadima, poručuje djetetu da se problem rješava agresijom. Ne treba to izreći, dijete oponaša svoj uzor – roditelja. Kada ogovaramo prijatelje, susjede, obitelj, možemo samo očekivati i da će naša djeca ogovarati svoje prijatelje, obitelj, kolege u razredu. Naravno da manja djeca lakše popuste svojim potrebama i svoje želje pokušaju ostvariti bilo kojim načinom, od plača, scena do fizičkog napada. No opet tu roditelj treba reagirati, naučiti dijeljenju s drugima, uvažavanju potreba ostalih, dobivanju željenog bez nasilja. Kada smo otpočetka prisutni u svemu čime se dijete bavi i što ga zanima, onda usputnim komentarima o vrsti igre (uživo ili na internetu), analizom programa na televiziji, knjiga koje čita ili glazbe koje sluša, odgajamo dijete za buduće odnose u životu. Roditelji koji to dobro urade u ranom djetinjstvu, ne moraju se brinuti da će ima djeca kasnije potpasti pod loše utjecaje i na nagovor televizije ili interneta postati bešćutna i okrutna.
Željka Čalović Rodik
Nema komentara:
Objavi komentar