Za biblijskog čovjeka pustinja ima višestruko značenje. Ona je zemlja nenastanjena od koje je Bog ustegao svoj blagoslov, pa je područje zla i kušnje.
Pustinja je mjesto napuštenosti i beživotnosti, ali ujedno i mjesto pročišćenja novosti života, jer se u pustinji četrdeset godina čistio narod oslobođen iz egipatskog ropstva.
U svezi simbolike broja četrdeset, i dažd u vrijeme Noe trajao je četrdeset dana. A Mojsije je bio četrdeset dana na svetoj gori prije nego li je dobio ploče zapovijedi.
Tako i Isus, poput Mojsija, u pustinji prihvaća sve ono što sa sobom nosi mesijanska služba, te počinje ispijati kalež. Isusova kušnja u pustinji u isto je vrijeme i objava pobjede u našoj vlastitoj pustinji, pobjede u teškim časovima pokore i odricanja, kada nas đavao želi udaljiti od volje Očeve. Evanđelje nam otkriva da je đavao slab, da je moguće pobijediti ga u svakoj njegovoj napasti i zamci.
“Ispunilo se vrijeme”, govori Isus. Dosta je sljepoće svijeta i tvrdoće srdaca, potrebno je promijeniti mentalitet straha i sebičnosti u novi mentalitet milosti i sebedarja. Potrebno je prihvatiti tajnu vlastitog života sa njegovim kušnjama i poteškoćama te u svemu prepoznati mogućnost hoda prema dobru.
Gospodine! Ti si svoje djelo otkupljenja učinio, sada je na nama red da potaknuti, ohrabreni i prosvjetljeni Tvojim primjerom pobijedimo zlo u našem životu.
Vidimo da je pustinja mjesto traženja uporišta za svoj život u Božjem planu, ona je mjesto susreta s Bogom. Nauči nas, Isuse, da otkrijemo mudrost pustinje, da hodočastimo u vlastito srce i u njegovoj tišini čujemo Tvoj govor. Kušnja nam je potrebna u korizmi, našoj dragovoljnoj četrdesetodnevnoj pustinji.
Nauči nas da se ne bojimo svoje slabe ljudske naravi, nego da Ti dopustimo da Ti u nama budeš pobjednik.
Nema komentara:
Objavi komentar