ubijenom prvom župniku pojišanskog svetišta, obnovitelju bratstva Franjevačkog svjetovnog reda na Pojišanu kojeg je 08. 12. 1925 (prije 85. godina) osnovao sam fra Bernardin Škrivanić, prvi provincijal hrvatskih kapucina i ustanovitelj svetišta.
Dan nakon što smo svećano proslavili blagdan Sv. Nikole, na kojem još do sada nije nikada (kažu stari) u našem svetištu bio toliki broj vjernika kao ove godine, bilo je zanimljivo sresti se s nekim "bivšim" župljanima koji su se prije mnogo godina rodili, krstili i živjeli na području naše župe, i koji su s prvim kapucinima na Pojišanu podijelili dane svojeg djetinjstva i mladosti. Svaki od njih ima svoju zanimljivu životnu priču. Matice naše župe svjedoće da je velik broj današnjih splićana, usudio bih se reći barem jedna četvrtina, koji su danas po cijelome gradu, svoj život, ili barem svoj kršćanski život po krštenju, započeli upravo ovdje u našem svetištu. Bilo je također zanimljivo sresti se s gospođom čije je djevojačko prezime Bernardini, a čiji su djed i pradjed Bernardini našem svetištu poklonili zavjetnu sliku nakon što ih je Gospa od Pojišana čudesnim zagovorom spasila od utapanja nakon havarije u Bračkom kanalu. Slika se danas nalazi u našoj sakristiji i stara je 120 godina.
Zanimljivo svjedočanstvo o prvom pojišanom župniku stiglo je i e-mailom, kojeg bih želio podijeliti sa svima vama:
Tko je bio prvi pojišanski župnik, fra Pavao Ivakić, župnik i duhovni asistent, obnovitelj Franjevačkog svjetovnog reda na Pojišanu, čiju 85.-obljetnicu postojanja i djelovanja slavimo danas na blagdan Bezgrešnog začeća BDM, 08. prosinca, možete više saznati ovdjePoštovanje fra Miljenko,
Evo mene opet. Moja draga susida Anka rođena 1925. kao Mršić je cilo svoje djetinjstvo provela u župi Gospe od Poišana. Skenirao sam fotografiju koju mi je dala uz malu popratnu priču.
Na slici su ona i njene prijateljice za potrebe procesije obučene kao klarise, (ispred ulaza u samostan 1939g.) dok su muškići bili obučeni u vitezove. Pored njih je pater Pavle kojeg su svi volili. Negdje polovinom 1944. godine Anka je s partizanima bila u jedno selo pored Tomislavgrada. Prenoćili su u jednoj kući u kojoj je ona na zidu vidila sliku i uskliknula „Pa ovo je naš pater Pavle“. Starica na to nekako tužno odgovori „To je moj sin“. Povratkom u Split, neposredno nakon rata Anka je čula da su nakon pada Italije partizani ubili pater Pavla. Tek tada je Anka shvatila tugu u onim riječima „To je moj sin“.
Zanimljivo
OdgovoriIzbriši