Mogli bismo reći da rečenica koja stoji na početku korizme jest upravo ova: ''Započeti nešto novo''. Iako lijepo zvuči kao naslov, u tekstu se nalazi kao pravac u geometriji - ona se nalazi između dvije stvarnosti koje nisu spomenute, a koje joj daju smisao. Da bi izgubila bezlični identitet ''pravca'' u stvarnosti su joj dodane dvije točke: na početku joj stoji čovjek, a na kraju Bog.
Već je tjedan dana otkad je počela korizma i čini mi se kao da u svojoj sredini nailazim na radosna lica više nego ikad prije, možda je to zato jer je Bog s kraja rečenice došao na početak i ulio u čovjeka svoju milost i prije nego je odlučio napustiti starog čovjeka. Na početku rečenice ''Započeti nešto novo'' stoji čovjek sa svojom odlukom i sa svojim iskorakom iz staroga u novo. Taj iskorak nije učinio samo on nego mu je i Bog sa svoga prijestolja pohitio u pomoć. Tako je početak korizme uhvatio svoj kontinuitet sa samim krajem korizme, a kraj je u Uskrsu. Uskrsli je živ i kroz ovu korizmu živ je i sa mnom i u mom odricanju jer odricanje ima svoj cilj, a to je Uskrsli Krist. On je rekao: ''Evo činim sve novo; već nastaje. Zar ne opažate?'' (Iz 43,19a) i na drugome mjestu: ''Staro uminu, novo, gle, nasta!''(2 Kor 5,18) Da bi se čovjek rodio nanovo, mora biti uronjen u vodu, a voda simbolizira smrt i istovremeno život. Smrt, jer umiremo grijehu, a život, jer se rađamo zaodjeveni u Krista. (Rim 6,3-11) Zato post nikad nije odvojen od milosrđa i bratske ljubavi. Post nije svrha samome sebi nego je uvijek usmjeren prema Bogu i u njemu nalazi svoje ispunjenje – svrha posta očituje se u ovome da izlazeći iz sebe idem prema Bogu koji je moj Otac i moj Zaručnik koji me ljubi i koji mi želi dati vječni život i njegov predokus već ovdje, na zemlji.
Post možemo opisati najjednostavnije kao odricanje od hrane koja nam predstavlja svojevrsni užitak i naša osjetila na neki način otuđuje od Boga, ali post je mnogo složeniji pojam od ovoga, nama najbližeg i najlakše, da tako kažem, izvedivog. Pošto u postu umire stari čovjek možemo to prikazati i na ovaj način: Post je svojevrsna pokora za naše grijehe i lijek za naše grješne navike. Post je dakle lijek. Ali toliko vlastitih grijeha ne poznajemo, a Bog pošto želi našu najveću sreću, sam nas stavlja u stanje posta, bez da smo izričito to tražili, a ako smo barem učinili mali znak kojim iskazasmo našu želju za spasenjem baš po tom pitanju koje je sada Bog uzeo u svoje ruke. Tako smo do jučer bili bogati, a danas smo siromašni i to do gole kože i još k tome taj post traje recimo više od dvije godine. Ali pošto se post uvijek nastavlja na rečenicu ''Započeti nešto novo'' tako se nađosmo u situaciji da koliko god je za našeg starog čovjeka bolno ne imati novaca, tako je za novoga čovjeka to dobro i to ''veoma dobro'' (Post 1,26-31) jer Bog, kad je stvorio čovjeka, reče za to da je veoma dobro. A sada nas Bog stvara nanovo, jer ono što smo pokvarili grijehom sada se čisti i umire u postu, a rađa se novo stvorenje suobličeno Kristu.
Stoga korizma traži - ne mrmljati na ono mučno stanje izazvano postom, već Boga blagoslivljati zbog njegove neizmjerne dobrote koju nam je iskazao stavivši nas u tu situaciju u kojoj nas je odlučio spasiti. Uvijek smo pozvani da početak korizme promatramo u kontinuitetu sa njezinim krajem. Kada postimo moramo misliti na Krista koji je uskrsnuo i koji je živ za nas, koji je prisutan i koji nas poziva da se radujemo iako postimo, iako se mučimo u sadašnjim nevoljama. On je naš život već tu i s njim hitamo prema cilju - a to je vječni život u zajedništvu s njim.Anamarija Vrgoč, župljanka
Nema komentara:
Objavi komentar