Elizabeta je bila princeza, kći ugarsko - hrvatskog kralja Andrije II. S trinaest godina, udala se za tirinškog grofa Ludovika. Dala je sagraditi bolnicu, kraj dvorca Wartburg, kako bi se osobno brinula za bolesnike. Obitelj se tome protivila. Potajno je hranila gladne, siromahe i bolesne. Jednom je, prema legendi, grof zaustavio Elizabetu, s ciljem da vidi što skriva, a kad je otvorila pregaču haljine, umjesto kruha koji je tamo bio prije minute, pojavile su se ruže. Nakon smrti grofa Ludovika, prodala je sve imanje, prihvatila siromaštvo, i brinula se za svoja tri sina te za bolesnike i siromahe. Za velike gladi u Njemačkoj, pomagala je siromasima.Elizabeta je ženski lik koji najistinitije utjelovljuje Franjin pokornički duh. U dodir sa Franjinom veličinom došla kad su se manja braća pojavila u glavnom gradu Tiringiije. Propovijedanje puku manje braće sastojalo se u poticanju da se čini pokornički život, da se odbaci svjetovni život , da se moli, trapi i vježba u djelima milosrđa. Svjedočanstva koja se odnose na njezino franjevaštvo su neporeciva:
-Poznato je da je Elizabeta darovala franjevcima crkvu u Eisenachu
-Tkala je platno za franjevački habit.
-Na Veliki je petak god.1228., nakon sto je stavila ruke na ogoljeni oltar, položila je javni zavjet u franjevačkoj crkvi.
-Osnovala je bolnice, a onu u Marburgu(1229.) i stavila je pod zaštitu sv. Franje.
Pomagala je potrebnima i prije svoga zavjetovanja, a poslije se tome predala srcem cijelim. Ona je bez dvojbe znala uskladiti obje životne protežnice: bliskost s Bogom i zauzeto služenje siromasima. Obukla se u Mariju, a da nije skinula Martu.
Kratki Elizabetin život bogat je ljubaznim služenjem, radošću i trpljenjem. Njezina velika darežljivost i bliskost izazivali su sablazan dok je boravila na dvoru. Mnogi su je smatrali ludom. U tom je nailazila na jedan od svojih velikih križeva: raspeta između društva kojem je pripadala i svijeta onih koji nisu znali za milosrđe. Ona je išla osobno dvoriti potrebne, raditi svojim rukama, previjati gubave. U nevoljnicima je gledala Krista (Mat 25,40) što joj je davalo snagu. Svetost se prikazuje u povijesti Crkve kao ludost, ludost križa, a Elizabetina je ludost veličanstvena. Odlučila je živjeti evanđelje kako bi Franjo rekao „sine glossa“ u svakom pogledu, duhovnom i materijalnom.
Papa Grgur IX. proglasio je Elizabetu, svetom 27. svibnja 1235. u gradu Perugi u Italiji. Braća i sestre Franjevačkog svjetovnog reda uzeli su je za svoju zaštitnicu. Spomendan joj slavimo u ovu srijedu, 17. studenog. Godine 2007. slavila se širom Europe 800. godišnjica njenog rođenja.
Nema komentara:
Objavi komentar